Klikni za otvaranje
Nakon raspada bivše države, republike njene sastavnice nikada nisu napravile
poštenu ostavinsku raspravu. Umjesto čiste imovine, nastala je grčevita borba
oko toga čija je država uistinu svojina.
Na jednoj strani našli su se građani – kao jedini zakonski nasljednici koji
su tu zemlju stvarali i branili. Na drugoj strani izronile su tajne skupine,
političko-gospodarski klanovi i naftni lobiji koji su si prilagodili zakone,
privatizirali javno dobro , zarobili državu i započeli najbrutalniju rasprodaju
nacionalnog blaga.
I eto nas u Sisku, poprištu još jednog zločina okupatora države. Snimili
smo jedno od najvećih poprišta te mračne "ostavinske rasprave" –
nekadašnjeg industrijskog giganta, Rafineriju nafte Sisak. Proveli smo detaljnu
analizu terena kako bismo provjerili što je od velikih obećanja o "zelenoj
tranziciji" i "zamjenskim projektima" uistinu ostvareno.
1. Prerada je ubijena, a
pogoni su prepušteni tihem propadanju
Snimke iz zraka otkrivaju pravu sliku stanja: nekadašnja ključna procesna
postrojenja – destilacijske kolone, peći i reakcijski tornjevi – pretvoreni su
u spomenik industrijske nekroze. Na čeličnim konstrukcijama i spremnicima
vidljivi su teški tragovi korozije i zuba vremena. Umjesto najavljene demontaže
i čišćenja, kompleks se postupno pretvara u opasnu ekološku bombu. Bivši gigant
sveden je na obični pretovarni kolosijek i logističku stanicu s koje se
sirovina šalje dalje.
2. Tiha predaja resursa:
Netransparentni izvoz hrvatske nafte
Uz svu vizualnu i gospodarsku pustoš, najbrutalniji dio ove priče odvija se
ispod žita. Umjesto da se hrvatska nafta izvađena u Slavoniji i Moslavini
prerađuje kod kuće ili ponudi na javnoj, transparentnoj burzovnoj licitaciji
najboljem ponuđaču – čime bi Hrvatska izvukla maksimalnu tržišnu vrijednost za
svoj prirodni resurs – ona se putem internih ugovora i "tajnih"
memoranduma izvozi izravno u Mađarsku. Zbog izostanka javnog natječaja i
monopolskog položaja jednog kupca (MOL-a), hrvatskim se resursom napajaju tuđe
rafinerije, dok se domaćoj javnosti uskraćuje uvid u prave financijske uvjete
ovog strateškog ispumpavanja.
3. Drastičan radnički i
demografski slom: Nestalo preko 1.000 egzistencija
Matematika gašenja je nemilosrdna:
- Nekad: Rafinerija je u punom
pogonu hranila između 2.000 i 2.500 obitelji, dok je neposredno
prije konačnog gašenja u njoj radilo oko 800 radnika, uz još bar 1.000
vanjskih kooperanata (građevinara, strojara, servisera) čiji su
poslovi izravno ovisili o pogonu.
- Danas: Na istom tom prostoru
radna snaga svedena je na par desetaka ljudi u logistici i
osiguranju. Preko 700 obitelji izravno je izbijeno iz tračnica, iz grada
su iscurili inženjeri i tehničari, a proračun Grada Siska trajno je ostao
bez milijunskih prihoda od poreza i prireza.
4. "Zelena
tranzicija" kao jeftino mazanje očiju
Dok se u javnosti i korporativnim priopćenjima naglašava transformacija
Siska u moderni "Zeleni industrijski park", zračne snimke
razotkrivaju razmjere te obmane. Izgrađena solarna elektrana doista postoji, no
vizualno zauzima tek minijaturni postotak ukupne površine bivše
rafinerije. Stotine tisuća četvornih metara leže potpuno prazne, neiskorištene
i zapuštene. Najavljivana biorafinerija druge generacije ostala je mrtvo slovo
na papiru, a fotonaponski paneli služe tek kao ekološki smokvin list za javnost.
5. Ekološki dug: Opasni otpad
i natopljena zemlja
Detaljnim pregledom terena zabilježene su površine natopljene tamnim, crnim
tekućinama te nakupine neidentificiranog industrijskog i građevinskog otpada na
otvorenom. Desetljeća prerade ostavila su teške taloge u tlu koji se bez
cjelovite i skupe remedijacije isperu u podzemne vode i obližnje rijeke.
Ostavljanjem starih cijevi, spremnika i tornjeva umjesto kompletne sanacije,
vlasnik je trošak dekomisije i čišćenja lokacije jednostranim zanemarivanjem
prebacio na teret okoliša i lokalne zajednice.
6. Parcijalni ulazak
privatnika na rubnim zonama
Jedina stvarna građevinska i industrijska aktivnost u ovom bazenu događa se
van primarnog Ininog kompleksa. Na rubnim dijelovima gospodarske zone (prostor
nekadašnje Željezare) privatni investitori poput C.I.O.S. grupe razvijaju
vlastite projekte za zbrinjavanje i energetsku oporabu otpada. Ti projekti
nemaju nikakve veze s Ininom "obnovom" rafinerijskog prostora, već se
odvijaju na odvojenim parcelama.
7. Ina kao vječna zlatna koka
i kontinuitet otimačine
Sudbina sisačke rafinerije nije slučajnost, već zakoniti rasplet
višedestetljetnog scenarija. INA je još od vremena bivše države pa kroz čitavo
razdoblje hrvatske tranzicije bila najveći plijen i primarna meta
političko-naftnih klanova. Povijesni kontinuitet – od političkih likvidacija i
mračnih poslova iz 1980-ih, preko privatizacije pod sumnjivim okolnostima i
brutalnog iživljavanja te obračuna sa zviždačima poput Vesne Balenović koji su
ukazivali na kriminal i pljačku, pa sve do predaje upravljačkih prava u ruke
stranog partnera – pokazuje isti uzorak. Privatizacija nije provedena radi
razvoja, nego da bi se uklonio javni nadzor, ukinula obveza polaganja računa
građanima i omogućilo moćnom naftnom lobiju da bez ometanja ispumpava
milijarde. Gašenje Siska samo je završni čin te višedestetljetne predstave.
Zaključak:
Bilans
gašenja sisačke rafinerije je brutalan i sveobuhvatan: Hrvatska je trajno
žrtvovala vlastitu energetsku neovisnost i dopustila da se njezina nafta bez
licitacije izvozi susjedima, dok je Sisak dobio gospodarski i demografski
nokaut. Priče o zelenoj tranziciji u praksi se svode na minijaturno polje
solara usred masivnog, ruševnog i kontaminiranog prostora – spomenika sustavnom
uništavanju najvažnijeg nacionalnog resursa koji je ostavljen da polako trune
na obali Kupe i Save. 