|
Datum: 03.08.2026
Jedna iz serije velikih prijevara: Kako su država, Ustavni sud i krupni kapital prevarili građane
Klik za više
Ova priča nije o vjeri, obiteljskom ručku ni o zaštiti radnika. Ovo je udžbenički primjer kako funkcionira zarobljena država u kojoj se zakoni pišu po mjeri krupnog kapitala, a najviše institucije služe kao gumeni pečat za legalizaciju tržišnog nasilja.
1. Opasna igra Ustavnog suda: Rušenje temelja države
Najopasniji čin u ovoj drami nije odigran u trgovinama, nego u zgradi Ustavnog suda. Institucija koja bi trebala biti armirani beton ustavnog poretka, poduzetničke slobode i jednakosti svih pred zakonom, pristala je na ulogu političkog servisa.
Nakon što su 2004. i 2009. godine točno i ustavno rušili zabrane rada nedjeljom s jasnim stavom da država ne smije diskriminirati poduzetnike, 2024. godine su pogazili vlastita načela. Prihvaćanjem formuli od "16 radnih nedjelja", Ustavni sud je izmislio pravni apsurd: legalizirali su nejednakost tako što su je ograničili na određeni postotak godine.
Poruka koju je Ustavni sud poslao građanima i poduzetnicima je zastrašujuća: Jednakost pred zakonom više nije temeljno pravo, nego rastezljiva kategorija koja se prilagođava političkom trenutku. Ako država danas može odabrati tko, kada i pod kojim uvjetima smije raditi — favourizirajući benzinske crpke i pekare u odnosu na kvartovske dućane — sutra po istom modelu može suspendirati bilo koje ustavno pravo.
2. Prijevara u tri čina: Od emotivne ucjene do korporativnog ulova
Kako građanima prodati zakon koji izravno šteti njihovom novčaniku i slobodi? Tako da ga omatate u lažni moral i ponavljate postupak dok ne prođe.
Čin 1 i 2 (Testiranje terena): Prva dva pokušaja pala su jer je javnost još vjerovala u ustavne garancije. No, političko-trgovački lobi nije odustajao.
Čin 3 (Perfidni kompromis): Treći pokušaj plasiran je pod krinkom "razumnog rješenja". Stvorena je fantastična manipulacija u kojoj su građani dovedeni u zabludu da biraju između humanosti i bezdušnog kapitalizma. Unutar te dimne zavjese, proguran je model od 16 nedjelja — skrojen točno po mjeri velikih trgovačkih lanaca.
3. Matrica velikih trgovaca: Kako je država odradila prljavi posao za oligopol
Da bismo shvatili tko stoji iza ovoga, valja se prisjetiti kako su veliki trgovački lanci uopće zavladali tržištem:
Predatorski ulazak: Stigli su s ogromnim kapitalom, rušili cijene ispod svake održive razine i svjesno radili s minimalnim maržama dok nisu financijski iscrpili i zatvorili većinu malih, obiteljskih trgovaca.
Problem skupog vikenda: Kad su zavladali tržištem, suočili su se s problemom: nedjelja im je bila skupa. Radnika je bilo malo, trebali su ih po zakonu platiti više, a fiksni troškovi hladnog pogona jeli su dobit.
Nemogućnost samostalnog zatvaranja: Samostalno zatvoriti nedjeljom nisu smjeli — jer bi kupci otišli konkurenciji ili onim malim trgovcima koji su preživjeli.
Državni dekret kao spas: Umjesto da sami prilagode poslovanje, od države su dobili zakon koji je suspendirao konkurenciju nedjeljom. Država je učinila ono što oni sami nisu smjeli. Veliki lanci s stotinama poslovnica danas rotiraju 16 radnih nedjelja kako im odgovara (ljeti na obali, zimi u gradovima), dok je mali kvartovski trgovac s jednim dućanom trajno izguran i dotučen.
4. Velika laž: Tko je zapravo izgubio?
Tvrdnja da je ovaj zakon donio dobrobit radnicima, kupcima i tradiciji predstavlja vrhunac licemjerja. Istina je potpuno suprotna:
Radnik gubi: Radniku nije dan izbor, nego mu je zabranjen rad. Oduzeta mu je mogućnost da po vlastitoj volji radi nedjeljom za 50% ili 100% veću satnicu i tako popravi vlastiti kućni budžet. Pritisak kupovine prebačen je na petak i subotu, pa radnici te dane odrađuju u nesnosnim gužvama i pod duplim stresom.
Kupac gubi: Građani su izgubili komfor i slobodu organizacije vlastitog vremena. No, još gore — platili su to kroz novčanik. Trgovci su fiksne troškove prelili na ostale dane, marže su skočile, a zakon je zabetonirao više cijene i potaknuo inflaciju.
Tradicija gubi: Tradicija je zloupotrijebljena kao jeftina politička poštapalica. Ako je nedjelja "sveti dan odmora", zašto onda radnici na benzinskim crpkama, u pekarama, ugovoriteljstvu ili novinarstvu nemaju pravo na tu istu tradiciju? Njihova obitelj je očito manje važna.
5. Sumrak akademskog integriteta: Kad znanost postane sluškinja politike
Najtužnija dimenzija ovog zakonskog inženjeringa leži u činjenici da ga je osmislio i u praksu proveo dr. sc. Tomislav Ćorić — čovjek s najvišim akademskim zvanjem, izvanredni profesor koji na Ekonomskom fakultetu educira buduće generacije hrvatskih ekonomista.
Tu dolazimo do poraznog raskola između onoga što se predaje za katedrom i onoga što se radi u ministarskoj fotelji:
Izdaja pravila struke: Svaki student prve godine ekonomije uči da se ponuda i potražnja ne reguliraju dekretoproizvoljnim zabranama, da je stvaranje oligopola štetno za potrošače te da svako umjetno rezanje radnih dana povećava marže i troškove. Profesor Ćorić je u ministarstvu potpisao sve ono protiv čega ekonomska znanost izričito upozorava.
Gubitak uloge uzora: Kakvu poruku mladim ljudima i studentima šalje profesor koji teoriju i znanstvenu istinu savije čim dobije politički nalog? Šalje poruku da znanje, etika i pravila struke vrijede samo do prve političke ponude, a da je vrhunac "uspjeha" prodati struku za ugodnu i enormno plaćenu fotelju u HNB-u.
Akademski štit za političku arbitražu: Titula doktora znanosti u ovom je slučaju poslužila kao cinična dimna zavjesa. Građanima se prodavala priča da "struka zna što radi", dok se u pozadini provodila odluka koja je izravno išla na ruku krupnom kapitalu, a na štetu novčanika tih istih građana.
Kada znanstvenici koji bi trebali biti društveni korektiv i moralni kompas pristanu biti operativci zarobljene države, oni ne ruše samo tržište — oni ruše povjerenje u znanost, obrazovanje i samu ideju meritokracije.
Zaključak
Pravi pobjednici ovog zakona su veliki trgovački lanci koji su optimizirali troškove i zabilježili rekordne dobiti, politika koja je kupila jeftine bodove i arhitekti zakona koji su nakon obavljenog posla nagrađeni vrhunski plaćenim foteljama u neovisnim institucijama (poput HNB-a), daleko od bilo kakve odgovornosti.
Svi ostali — radnik bez prava na izbor, kupac koji plaća skuplju košaricu i mali poduzetnik koji je ključ u bravu — ispali su žrtve opasne i dobro proračunate manipulacije.
|
