Priča o
goričkim školama i ljudima koji su izgradili Turopolje (i poneki zrakoplov)
Pa krenimo
Od brisanja spužvicom do mješovitih razreda
Kada se
danas prisjetimo školskih dana u Velikoj Gorici iz prve polovice prošlog
stoljeća, teško je ne primijetiti koliko se svijet promijenio. Današnji klinci
s tabletima i pametnim telefonima imaju, usudio bih se reći, prilično „dosadno”
odrastanje.
U
tridesetim godinama, u vrijeme naših roditelja, đačka torba bila je čista
mehanika. Nije bilo šarenih svezaka ni kemijskih olovaka. U školu se nosila
drvena pločica od kamena škriljevca, pisaljka i mala spužvica koja je visjela
na špagi u posudici s vodom.
Napišeš zadatak.
Učitelj pregleda. Obrišeš spužvom. I – resetiraš memoriju za sljedeći sat. Prvi
pravi „delete” u povijesti Turopolja.
Papir i
tinta čuvali su se samo za svečane prilike i diktate, kada se moralo paziti da
se ne napravi kiks veličine Turopolja.
A i pravila
u razredu bila su posve drugačija. Dječaci i djevojčice gledali su se uglavnom
preko školskog dvorišta, jer su razredi – i škole – bili strogo odvojeni.
Djevojačke škole bile su standard sve do pedesetih godina 20. stoljeća, kada su
školske reforme konačno shvatile da svijet neće propasti ako dječaci i
djevojčice sjede u istoj klupi.
Upravo u
tom okviru – između brisanja pločica spužvom i spajanja muško‑ženskih razreda –
izrasle su dvije zgrade koje su obilježile povijest Gorice. Obje je u svojoj
kronici iz 1924. godine fotografirao i zabilježio Emilij Laszowski.
1. Zgrada u
Zagrebačkoj ulici – Legendarna „Stara škola”
Sagrađena
1863. godine u duhu historicizma – kao najraniji javni objekt tog stila u našem
kraju – ova je zgrada vidjela doslovno sve. Laszowski pod njezinom fotografijom
iz 1924. piše jednostavno: „Stara škola u Velikoj Gorici”.
Bila je to
matična osmoljetka u koju su u tridesetima išli naši roditelji, a u šezdesetima
smo i mi sami zakoračili u prvi razred.
Hodnici su
tada imali specifičan miris: krede pomiješane s mirisom školske ambulante. Tamo
smo išli na sistematske preglede i primali redovita cijepljenja. Malo tko se
radovao toj ambulanti, ali izbora nije bilo. Od prve abecede do injekcije
protiv zaraznih bolesti – sve se rješavalo pod istim krovom.
Kada je
1962. godine dovršena nova škola u Školskoj ulici, današnja OŠ Eugena Kvaternika,
osnovnoškolci su preseljeni, a zgrada u Zagrebačkoj dobila je svoj trajni,
emotivni nadimak – „Stara škola”.
2. Kula u
Kurilovečkoj – Od djevojačkog odgoja do pravog majstorluka
Na uglu
Kurilovečke ulice stoji zgrada s prepoznatljivim ugaonim tornjem – gorička
Kula, sagrađena 1895. godine. Laszowski ispod njezine fotografije piše: „Nova
škola u Velikoj Gorici”.
Podignuta
je kao Opća djevojačka pučka škola. U njoj su se goričke cure učile općem
znanju, ali i ručnom radu, kućanstvu i lijepom ponašanju.
Gorica se širila,
a razredi postali mješoviti, tako su Kulu pohađali pučkoškolci sve do 1962.,
kada se osnovna škola seli u novoizgrađenu školu u Školskoj ulici.
Zgrada kule
, zajedno sa Starom školom, tada preuzima novu ulogu – postaje dom Škole
učenika u privredi, ŠUP‑a. Umjesto vezanja čipke i ručnog rada, iz njezinih radionica
počinje izlaziti gorička obrtnička elita.
3. Zlatna
era ŠUP-a: KV, VKV i noćne smjene u klupama uz rad
Nakon 1962.
godine, Stara škola i Kula postaju središta strukovnog, obrtničkog i tehničkog
obrazovanja. Tada započinje pravo zlatno doba, u kojem su te dvije zgrade
radile u više smjena.
Školovalo
se za KV – kvalificirani radnici: Mladi naučnici koji su kroz nastavu i praksu
učili tajne zanata.
VKV –
visokokvalificirani majstori i tehnička škola uz rad: Ovo je bila posebna
priča. Nakon odrađene smjene u pogonu ili na gradilištu, odrasli majstori
navečer bi sjedali u iste školske klupe. Uz rad i znoj stjecale su se diplome
tehničara i nosila zvanja VKV majstora.
To su bili
ljudi koji nisu imali vremena za izgovore. Ujutro štemajzlin, francuski ključ
ili crtaća daska. Navečer knjiga i matematika.
Zaključak:
Naklon ljudima koji su izgradili naš kraj
Kada danas
pogledamo te dvije zgrade – u Zagrebačkoj gdje je Veleučilište i u Kurilovečkoj
gdje stoji Dom obrtnika – jasno je da one nisu samo cigle i povijesni spomenici
iz Laszowskijeve knjige.
One su
spomenik ljudima.
Iz njih su
izašle generacije vrhunskih stručnjaka građevinske, elektrotehničke i
strojarske struke. To su bili majstori koji su provukli prve strujne i
vodovodne instalacije kroz goričke kuće, koji su sagradili nova gradska
naselja, ceste i infrastrukturu.
I ne samo
to. U tim su se klupama odgojili i vrhunski zrakoplovni stručnjaci, mehaničari
i tehničari koji su svoje znanje ugradili u velikogoričku zračnu luku i
nekadašnji Zrakoplovni zavod „Zmaj”, pretvorivši naš kraj u zrakoplovno
središte države.
Bilo da su
u klupe ulazili s pločicom od škriljevca pod rukom, strepili pred iglom u
školskoj ambulanti ili u njih sjedali navečer umorni od poštenog rada – svi ti
vrijedni ljudi ugradili su komadić sebe u Veliku Goricu.
I zato im,
prolazeći pokraj Stare škole i Kule, dugujemo jedno veliko i iskreno: Hvala.